Fenomenologija tijela/ “Lice Drugog”- Emmanuel Levinas   

baner2

Da bi razumjeli Drugog u potpunosti, neophodno ga je odrediti pojmovno. U Levinasovoj etici Drugi se pojavljuje kao lice, sugovornik i transcendentnost.  Drugog se ne može svesti na neosobno „es gibt“ (Heidegger), već je to osoba s vlastitim dostojanstvom. Tko je Drugi? To je netko tko nije Ja. Drugi je stranac, tuđinac. Ako vidim nešto čudno, ili zbunjujuće, nešto što me uznemiruje, vjerojatno ću učiniti sve da integriram ovo nepoznato u ono što mi je već poznato. Ja sebi nisam druga, sebi sam ista, a "drugost"  je sve što je različito od mene. Istražujući objekt ili osobu zaključujem da su to nove varijante, ali onoga što već znam, pokušavam svesti drugost na isto.  Ako je to npr. strani jezik, ja ga "savladavam". Svodeći drugost na isto, ja spoznajem svijet putem asimilacije, ovladavam njime, činim ga svojim.  

Moj um stječe i preuzima, to je jedan gramziv um. Ja hvatam tvoj smisao, ja ga "obuhvaćam" (od latinskog cumprehende, uzeti [više stvari] zajedno). Ovaj imperijalizam sebstva je bez osobitog moralnog značaja kada se bavimo stvarima, no što je s ljudima?

Mi smo naviknuti na druge ljude, i u tom smislu ih znamo. Ali, kad se adolescent strastveno obraća roditeljima i kaže: "Vi me ne znate“  to znači - "Vi me pokušavate napraviti varijantom sebe. Ja nisam više ta osoba za koju ste me smatrali. Ja nisam stvar koju treba razumjeti. Vi ste me zatvorili u svojem ​​znanju. Ja sam ono što sam postao. Ja sam živ i mijenjam se." Levinas postavlja pitanje: „Je li primjereno da znam drugu osobu?“ Ako pitanje tko je drugi, postavimo iz perspektive znanja, ono ostaje ne samo neodgovoreno već i imoralno.

Za Levinasa je mogućnost ontološke transcendencije neizvodiva. On osporava ukupnu filozofsku tradiciju, smatrajući da ne možemo dosegnuti drugoga, već samo stupiti u blizinu s njim, a to je moguće jedino kroz etičku transcedenciju, odnosno dobrotu.

Levinas kaže: “Prije svega mislim da je pristup licu od samog početka nešto na etički način...“

    -Biće koje se izražava, nameće se, ali tako precizno pozivajući se na mene sa  svojim oskudicom i golotinjom - svojom glađu - bez moje mogućnosti da se  oglušim na tu žalbu. Tako izraz bića koje se nameće, ne ograničava nego potiče moju slobodu, pobuđujući moju dobrotu. . .

-„.. . . lice mi govori i tako me poziva na odnos. . . lice otvara iskonski diskurs čija je prva riječ obveza.“ (Levinas)

 -    „Biće koje se prikazuje u licu dolazi iz dimenzije visine, dimenzije transcendencije čime se može predstaviti kao stranac, bez da mi se suprotstavlja kao prepreka ili neprijatelj.“ (Levinas)

Iako susrećemo mnogo drugih, Levinas koristi "drugi" uglavnom u jednini ističući da susrećemo druge jednog po jednog, licem u lice.

Pod “Lice" Levinasu znači ljudsko lice i doživljava ga kao  živu prisutnost druge osobe.

 "Živa prisutnost", za Levinasa,  znači da je druga osoba (kao netko autentičan osim mene) izložena i izražava sebe jednostavno bivajući tamo kao neporeciva stvarnost. To je stvarnost koju ne mogu smanjiti na slike ili ideje u svojoj glavi.

 -  „Način na koji se drugi predstavlja i nadvisuje ideju drugoga u meni, mi ovdje nazivamo licem.“(Levinas)

-  „lice Drugog u svakom trenutku uništava i preljeva plastičnu sliku što me ostavlja, ideju koja postoji po mojoj vlastitoj mjeri. . . . Ono izražava sebe.“

-   „. . .lice je prisutno u svom odbijanju da bude sadržano“ (Levinas)

 Iako se druga osoba izražava i na druge načine osim preko doslovnog lica (npr., kroz govor, geste, akcije i tjelesnu prisutnosti općenito), lice je najviše izloženo, najranjivije, te kao aspekt prisutnosti drugoga, najviše izraženo.

Iako se lice „ispoljava“ u bivstvu, ono se tu ne iscrpljuje. Naprotiv, ono je transcedencija u formi beskonačnosti.

Drugoga se ne može zahvatiti konceptualno ili na neki drugi način, što znači da je on "beskonačan". (tj., ne može ga se svesti na konačni [omeđen] subjekt nad kojim mogu imati kontrolu).  “Lice Drugog u blizini – koje je nešto više nego posadašnjenje, (prezentnost), nego predodžba – jest trag koji se ne može posadašnjiti, modus beskonačnosti.“ 

Levinas tvrdi da postoji oblik istine koja mi je potpuno strana, koju ne mogu otkriti u sebi, ali koja me poziva, izvan mene, i zahtijeva od mene da napustim područja poznatog i istog, kako bi ona mogla zavladati. Ovdje znalac kreće u avanturu neizvjesnog ishoda, a instrumenti kojima raspolaže mogu biti sasvim neprikladni za budući zadatak. Razum će igrati ulogu, ali će ona biti sekundarna, tek nakon što se doživi primarna činjenica prodiranja Drugog.

“Lice onog Drugog vlada nad svakim; u tome istovremeno leži golem autoritet i bijeda onog Drugog” (Jakob, 1994: 23; Ricoeur, 1990).

Levinas razrađuje ideju etike kao prve filozofije. Drugotnost onog Drugog pokušava se odrediti unutar etičke intersubjektivnosti, a ne samo ontološke. On raskida s tradicionalnim diskursom zapadnjačke filozofije gdje se onaj Drugi manifestira kao bitak, gubeći pri tom svoju drugotnost reducirajući se na ono identično.

„Filozofija je od svog početka zahvaćena zaprepaštenjem, neprevladanom alergijom pred onim Drugim, a koje ostaje drugačije... „

Slično, D. Orange tvrdi da ono što mi priznajemo, u odnosu na drugog, nije prvenstveno drugi identitet ili status, nego naša vlastita intersubjektivna ranjivost. 

Tek kad „etički otpor“ onog Drugog uspješno odbrani područje koje je neprestano izloženo imperijalističkom selfu, tek tad mogu pokušati odrediti Drugoga ” i to na način da Drugoga susrećem kao lice koje mi stoji nasuprot i koje me obvezuje. 

- „/On/ Drugi se očituje po apsolutnom otporu svojih bespomoćnih očiju. ..“

-  „Drugo lice me dovodi u pitanje i obavezuje“ 

Emmanuel Levinas je francuski filozof koji je rođen 1906. godine u religioznoj židovskoj obitelji u Litvi. Odgojen je na knjigama Starog zavjeta i ruskim klasicima, koji su ga pratili cijeli život. Na njega je posebno utjecao Dostojevski, te je često citirao jednu njegovu rečenicu iz Braće Karamazovih: “Svaki od nas kriv je spram svih i za sve, a ja više od drugih.”

Levinas razmatra razliku između izgovaranja i izgovorenog. Izgovaranje se odnosi na neumoljivu izloženost drugom. Izgovaranje omogućuje samo-izloženost odanosti, način davanja svega, ne zadržavanje tajni, kompletnu velikodušnost.

Izgovoreno, s druge strane, odnosi se na razumljivost i nagovještaj onoga što se priopćava ili prenosi, to može biti podređeno zaključenju istine kao ukupne prisutnosti, povezano je s ontologijom (tj., filozofijom i znanosti).
Čovjek se može dati u izgovaranju do točke poezije - ili se može povući u ne-govorenje ili laži. Jezik kao govorenje je etička otvorenost prema drugome, kao što je izgovoreno - svedeno na fiksni identitet ili sinkroniziranu prisutnost - to je ontološko zatvaranje drugog Netko može vidjeti slike oskudice i odabrati logiku u kojoj će to ignorirati, netko može čuti krik, ispriku, te se pozvati na logiku druge osobe.

Ne može se skočiti izravno iz govorenja o Drugom u govorenje Drugom. Dakle, bilo koji diskurs o Drugom i govorenju mora se temeljiti na jeziku. Levinas također propisuje da govorenje dolazi prije jezika, kako bi se istaknuo da se govorenje proteže izvan jednostavnog čina govora, da ima prednost kao događaj.  

Ne iznenađuje da Levinasova razlika govorenja i izgovorenog, stavlja veći naglasak na odnos čovjeka i čovjeka, a ne ide tako daleko u dekonstrukciju sustava ontologije. 

Što je „rečeno“? Prije no što prijeđemo iz tišine u riječi, na rubu govora, postoji maglovita namjera koju želimo prenijeti ili izraziti. Govorenje je čista namjera. Mogući primjer bi bio: "Halo." Što to znači? To je priznanje druge osobe, nedefinirano, neograničeno ili beskonačno priznanje blizine drugoga.

-       „Lice Drugoga je smisao, sveukupno utočište riječima odvija se već unutar iskonskog jezika licem u lice.“  

Sama činjenica da ja mogu prenijeti te misli tebi ovisi o različitim aspektima jezika, naime "rečenom". No, iza i na izvoru Rečenog je neiscrpna plodnost tihe blizine prema drugome, beskrajan pristup, metafizička želja koja se samo produbljuje  govorenjem. Mijenjanje apsolutnog. 

-       „Lice je izvor iz kojeg nastaju sva značenja“

-       „lice donosi prvo značenje“(Levinas)

-       Lice, vodeći izraz, formulira prvu riječ: označitelja koji nastaje pri udaru(potisku) njegova znaka, kao i oči što te gledaju. 

Fenomenologija nije znanost ni objekata ni znanost subjekta, ona je znanost o iskustvu. Ona se ne koncentrira isključivo bilo na objekt iskustva bilo na subjekt iskustva, već na mjesto kontakta, gdje se susreću postojanje i svijest. Imati svijest znači za Levinasa prvenstveno imati savjest. Odgovor na pitanje o tome tko sam,  za Lévinasa postaje odaziv: »Evo me«

„Pred licem, ja uvijek zahtijevam više od sebe“

Lice Drugoga uvijek je apsolutno izvan i neizmjerno iznad mene, te time i mene izdiže iznad svijeta stvari i objekata i uvodi me u svijet duha. To što je Drugi meni transcendentan, transcendira i moje vlastito postojanje. Od "nešto" postajem "netko"!
Jedino kroz tuđu apsolutnu empatiju, tuđu savršenu dobrotu, kroz tuđu svetost, postajem i ja apsolutno dobar. Naše samopoštovanje uvijek dolazi izvana, jednako kao i naš spas.
Ako je drugi ravnopravan meni, meni sličan, ako je na istoj razini postojanja kao i ja, tada do transcendencije mog sebstva neće doći! Transcendencija znači pomicanje granica vremena i prostora, i tako naš život nije više bivanje prema smrti, kako to kaže filozof Martin Heidegger. Naš život transcedencijom postaje životom onkraj smrti. Smrt nije naš najveći strah, mi više bojimo smrti Drugoga.

Odgovornost i dijalog
Do drugoga dolazimo dijalogom, a pravi dijalog između Ja i Ti uvijek počinje pitanjem.
Moje je sebstvo odgovor na pitanje Drugog, a moj odgovor uvijek glasi - Tu sam, za tebe!
Riječ "odgovor" korijen je riječi - odgovornost, kao što je riječ "response" korijen riječi - responsibility. Tako ne možemo izbjeći odgovornost za tuđi život. Svaki dijalog, koji uključuje pitanje i odgovor, uključuje i moju odgovornost za sudbinu drugog. Ovaj se dijalog vodi bez riječi, bez simbola, na jednoj prereflektivnoj, nesvjesnoj razini našeg bića.
Kroz takvu vrstu dijaloga mi zaista postajemo drugom osobom. Mi privremeno odustajemo od sebe i postajemo Drugim, odnosno, mi se sa drugom osobom mijenjamo za sudbine.

Etika i umjetnost
Ima li još ljudi koji su u stanju zamijeniti se s nama, hodati u našim cipelama barem dio puta?
Svakako da ima! Svaki pravi umjetnik, svejedno radilo se o glumcu, pjevaču, piscu, slikaru ili nekom drugom umjetničkom mediju, ima tu rijetku vještinu da se može mijenjati s nama, da može ući u našu kožu!
Zato ih toliko cijenimo i volimo, zato su to i najslavniji, a i najbogatiji ljudi na svetu! Svaki umjetnik može, na trenutak barem, odustati od sebe i neko vrijeme živjeti naš život!
Možemo se pitati - radi li on to iskreno, ili samo glumi da mu je stalo do nas?
Ja vjerujem da se kod pravog umjetnika odmah prepoznaje njegova iskrenost i posvećenost umjetnosti, odnosno tome da neko vrijeme iskreno živi tuđi život i nosi tuđu patnju.
Najbolji umjetnici, pjevači ili glumci, zaista postaju Mi, u tom uzvišenom trenutku umjetničke inspiracije. Oni zapravo i ne glume, njihova patnja je stvarna.
Ova spoznaja da se neko zaista može uživjeti u našu patnju i ponijeti je dio puta, daje smisao našem životu, i to su jedini momenti u danu kad se osjećamo zaista živo!

Totalizacija i uzimanje
Postoji još jedna grupa ljudi koji žive od glume, a to su - političari.
Po čemu se političari razlikuju od glumaca? Dobar glumac će rado zamijeniti svoje mjesto u svijetu za nečije tuđe. Političaru je također stalo do tuđeg mjesta, ali on nema želju zamijeniti svoju sudbinu za nečiju tuđu. On tuđu sudbinu i tuđe mjesto u svijetu ne zamjenjuje, on ga - uzima! Za razliku od umjetnika, glumca, pisca, glazbenika, koji dobrovoljno ulaze u svijet druge osobe, žive njen život, i tako zaista upoznaju drugog, i suosjećaju s drugom osobom, političar drugu osobu uzima, on je - kolonizira. Tako opisuje Levinas razliku između uživljavanja u drugu osobu procesom zamjene, i koloniziranja druge osobe tako da se njeno mjesto jednostavno zauzme.
Uzimanjem, koloniziranjem drugih ljudi takav kolonizator opet ostaje sam, u takvom svijetu nema dijaloga. Zamjena s drugim, prema tome, nije totalizacija druge osobe, uzimanje pod svoje!

Otpori prema empatiji
Zašto je tako teško zamijeniti se sa drugim čovjekom? Vjerujem da je psihoanalitičar Heinz Kohut dao izvrsno tumačenje tog značajnog problema. Po Kohutu naš ego, odnosno, onaj dio naše ličnosti kojeg obično nazivamo grandioznim, solipsističkim ili narcisoidnim dijelom ličnosti, neće i ne može samo tako, bez borbe, odustati od svoje dominacije i kontrole. Zanimljiva je i teorija psihijatra Elisabeth Kubler - Ross o tugovanju i žalovanju. Kod svakog gubitka, radilo se tu o smrti, bolesti, ili prekidu s drugom osobom, kaže ona, čovjek prolazi kroz sljedeće emotivne faze - poricanje, pogađanje, ljutnja, tugovanje, prihvaćanje. Nama je ovdje zanimljivo to što se spomenute emotivne reakcije neće pokrenuti samo u slučaju gubitka druge osobe, ne, one se pokreću i tada kada gubimo samog sebe. A izgubiti sebe mogli bi u susretu s nečim većim od nas. Levinas tvrdi da - doživjeti drugu osobu znači doživjeti je većom od sebe! Što zaista vodi prema smrti naše grandioznosti, smrti našeg ega. Emocije ljutnje i tuge govore nam kako je naš ego ugrožen, kako u svijetu postoji nešto drugačije, možda i veće od njega samog. Ljutnja je naš pokušaj da uništimo izvor opasnosti, i u našim se životima javlja svakodnevno. Međutim, ovdje nas više zanima tuga, koja je nepogrešiv znak da je naša grandioznost poražena, da smo ipak, uprkos ogromnih otpora mi prihvatili transcendentnu, uzvišenu prirodu svijeta i drugog ljudskog bića!
Mislim da većina nas zna za onaj intenzivan osjećaj tuge i ganuća u momentu kad se oduševimo nečim što je daleko veće, ljepše i moralnije od naše malenkosti. Izgleda da "svetost" druge osobe možemo doživjeti jedino kad si kroz tugu i žalovanje priznamo kako je drugi ipak neusporedivo bolji čovjek, kakvim mi baš nikada nećemo biti. Onaj tko nije u stanju tugovati gubitak vlastitog ega, neće nikada postati dijelom nečega većeg od samog sebe, neće ući u "kraljevstvo božje", da se tako izrazim. U takvo jedno kraljevstvo možemo ući i kroz glazbu, film, ili knjigu, pod uvjetom da je tema nešto što je "veće i od samog života"!
Izvor: Psihoterapija.com.hr

 

 

Croatian(HR)English (United Kingdom)
Podržite naše projekte donacijom na žiro račun 2330003-1100408467 (Splitska banka)

Prijave